Međugorje: vidovita Vicka govori nam neke tajne o ukazanjima

Janko: I tako je došlo treće jutro, to je dan trećeg ukazanja. Emocija, kako ste mi jednom rekli, sve je više rasla, jer ste se tom prilikom, kako kažete, zaista zabavili s Madonom. Jeste li zbog toga bili i spokojniji?
Vicka: Da, naravno. No, patnja je i dalje bila, jer još niko nije znao šta se događa i šta će nastati od toga.
Janko: Možda ste bili zbunjeni hoćete li ići gore ili ne?
Vicka: Nikako! Ovo ne. Nismo mogli čekati šest popodne. Tokom dana smo požurili na sve strane, kako bismo mogli otići tamo gore.
Janko: Pa i ti si prošetao taj dan?
Vicka: Naravno. Malo smo se bojali, ali Gospa nas je privukla. Čim smo krenuli, pazili smo gdje ćemo ga vidjeti.
Janko: Ko je krenuo treći dan?
Vicka: Mi smo i mnogi ljudi.
Janko: Ko si ti?
Vicka: Mi smo vizionari i ljudi.
Janko: I ti si došao, a Madona nije bila tu?
Vicka: Ali uopšte ništa. Zašto trčiš? Prije svega šetali smo stazom uzvodno od kuća, gledajući je li se pojavila Madona.
Janko: A jesi li išta vidio?
Vicka: Ali kao ništa! Vrlo brzo tri puta je bilo bljeskove svetlosti ...
Janko: I zašto ovo svjetlo? To je jedan od najdužih dana u godini; sunce je visoko visoko.
Vicka: Sunce je visoko, ali Madona je svojom svjetlošću htjela da nam pokaže gdje je.
Janko: A ko je ugledao tu svjetlost?
Vicka: Mnogi su to vidjeli. Ne mogu reći koliko. Važno je da smo ga vidioci vidjeli.
Janko: Jesi li vidio samo svjetlo ili nešto treće?
Vicka: Svetlo i Madona. A šta bi nam samo svjetlost služila?
Janko: Gdje se nalazila Gospa? na istom mjestu kao prva dva dana?
Vicka: Nikako! Bilo je to na sasvim drugom mjestu.
Janko: Viši ili niži?
Vicka: Mnogo, mnogo više.
Janko: I zašto?
Vicka: Zašto? Ti idi pitaj Madonu!
Janko: Marinko mi je rekao, otkako je tog dana bio s tobom, da se sve dogodilo pod stijenom, gdje postoji stari drveni krst. Možda na starom grobu.
Vicka: Ne znam ništa o tome. Nikada nisam bio tamo ni pre ni posle.
Janko: U redu. I šta ste radili kad ste to vidjeli, kako kažete?
Vicka: Trčali smo kao da imamo krila. Tamo su samo trnje i kamenje; uspon je težak, strm. Ali trčali smo, leteli smo poput ptica. Svi smo trčali, mi i ljudi.
Janko: Znači, bilo je ljudi s tobom?
Vicka: Da, već sam ti rekla.
Janko: Koliko je ljudi bilo tamo?
Vicka: Ko je to prebrojao? Govorilo se da je bilo preko hiljadu ljudi. Možda i više; svakako mnogo više.
Janko: Jeste li svi trčali gore u znak svjetlosti?
Vicka: Prvo nas i ljude iza nas.
Janko: Sećate li se ko je prvi put došao kod Madone?
Vicka: Mislim da Ivan.
Janko: Koji Ivan?
Vicka: Ivan od Madone. (Radi se o Stankojevom sinu.)
Janko: Drago mi je da je prvi, tamo stigao on, koji je čovjek.
Vicka: U redu je; radujte se i vi!
Janko: Vicka, rekao sam to samo u šali. Radije mi recite šta ste radili kad ste ustali.
Vicka: Bili smo malo uznemireni, jer su se lvanka i Mirjana opet malo razboljele. Tada smo se posvetili njima i sve je brzo prošlo.
Janko: A šta je Gospa u međuvremenu radila?
Vicka: Nije bilo. Počeli smo se moliti, a ona se vratila.
Janko: Kako je to izgledalo?
Vicka: Kao i dan ranije; sama, još srećnija. Divno, nasmijano ...
Janko: Dakle, kao što ste rekli, da ste je poškropili?
Vicka: Da, da.
Janko: U redu. Ovo je za mene veoma zanimljivo. Zašto si ga poškropio?
Vicka: Ne znate tačno kako se to dogodilo. Niko sigurno nije znao ko je to. Ko je to rekao i ko je to rekao. Nikada nisam čuo da se Sotona može pojaviti.
Janko: Tada se neko setio da se Sotona boji blagoslovljene vode ...
Vicka: Da, istina je. Mnogo puta sam čuo kako moja baka ponavlja: „Plaši se kao vrag svete vode“! Zapravo su nam starije žene rekle da to poškropimo blagoslovljenom vodom.
Janko: A ovu svetu vodu, gdje si je nabavila?
Vicka: Ali idi! Zašto sada želite biti Indijanac? Kao da nisam znao da u svakoj kršćanskoj kući ima blagoslovljene soli i vode.
Janko: Dobro je, Vicka. Umjesto da mi kažete ko je pripremio blagoslovljenu vodu?
Vicka: Sjećam se kao da sam to trenutno vidjela: to mi je majka pripremila.
Janko: I kako?
Vicka: A šta, ne znate? U vodu je stavio malo soli, samo je pomešao. U međuvremenu smo svi recitirali vjeru.
Janko: Ko je donio vodu?
Vicka: Znam: naš Marinko, i ko još?
Janko: A ko ga je poprskao?
Vicka: Sama sam ga poškropila.
Janko: Jesi li samo bacio vodu na nju?
Vicka: Isprsio sam to i naglas rekao: «Ako si Gospa, ostani; ako niste, udaljite se od nas ».
Janko: A ti?
Vicka: Nasmiješio se. Mislila sam da joj se sviđa.
Janko: A nisi ništa rekao?
Vicka: Ne, ništa.
Janko: Što mislite: da je barem nekoliko kapi palo na nju?
Vicka: Kako ne? Pošao sam gore i nisam je poštedio!
Janko: Ovo je zaista zanimljivo. Iz svega ovoga mogao bih zaključiti da i dalje blagoslovljenom vodom upotrebljavate za posipanje kuće i okolice, kao što je to bilo korišteno i u mom djetinjstvu.
Vicka: Da, naravno. Kao da više nismo kršćani!
Janko: Vicka, ovo je lijepo i stvarno sam sretna zbog toga. Da li želite da nastavimo?
Vicka: Mi to možemo i moramo. Inače nikada nećemo doći do kraja.