"Isus veliki frustrirani: učini ovo u znak sjećanja na mene", autorica Viviana Rispoli (pustinjak)

Evo uspomene koja se ne pamti, ovdje je skriveno blago koje ostaje skriveno, ovdje je biser velike vrijednosti koji je ostao zakopan, ovdje je živa voda koju niko ne pije, ovdje je učiteljica koju niko ne sluša, ovdje je liječnik koji nema on ima pacijente, ovdje je osloboditelj koji nema zatvorenike, ovdje je život koji niko ne želi, ovdje je radost koja ne zanima, ovdje je mir za kojim se ne traži, ovdje je istina koja niko ne sluša. MOJ BOŽE ALI ŠTA STE OSTAVILI EUCHAREST! kakav neshvaćeni dar, Bože moj! Većina ljudi dolazi kod vas samo nedjeljom kako bi ispunili zapovijed gotovo kao da vam čine uslugu! Greben grebena !!!. Bog predaje sebe, sve plodove svoje strasti i smrti, i nikoga ko razumije njegovu vrijednost. Taj čovjek Bog koji je imao gužvu koja ga je slijedila danima ne jedući, taj čovjek Bog koji je liječio svakakve bolesti, taj čovjek Bog koji je snažno izbavio od nečistih duhova, taj čovjek Bog koji je hranio hiljade ljudi s pet hljebova i dvije ribe, taj čovjek Bog koji je uskrisio mrtve, nikada zapravo nije želio otići jer se ostavio na oltaru. Gdje su gomile iza Boga, gdje su gomile koje su izliječene dok je prolazio, gdje su vjernici koji su, da bi se približili Hristu, napravili rupu na krovu kuće u koju je bolesnik trebao pasti. Krećemo u potragu za karizmatičnim ljudima poput ovaca, a pastir ne ostavlja samog pravog Pastira naše duše. Da, sam, ali ako je taj domaćin On, jer su crkve prazne, ako je taj domaćin On, jer mi više ne vjerujemo da on može i želi da danas čini svoja čuda, upravo za nas, za mene. Uvijek je voljan da nam da milost, ali kome to odgovara ako ga niko ne pita! koliko je malo onih koji idu k njemu, ne da bi ispunili zapovijed, već zbog ljubavi da je slijede svaki dan, zbog ljubavi da je uvijek imaju u sebi. Kad bi se ljudi prema domaćinu odnosili kao prema sadašnjem Bogu, crkve bi bile pune, ljudi stegnuti poput sardina samo da bi bili blizu onog čovjeka Boga koji je imao koristi od svih, da ljudi imaju stvarno otvorene oči duše, postojala bi potreba za policijom oko svake crkve, jer bi se sav narod tamo izlio. Ali ljudi spavaju, njihova srca su utrnula, njihov duh je u komi, a onda su tu puste crkve i Dar podignuti na oltaru gotovo pred ničim.

autor: Viviana Maria Rispoli (pustinjak)