U Nigeriji se redovnica brine o napuštenoj djeci koja je označena kao vještica

Tri godine nakon što je dočekala dvogodišnjeg Inimffona Uwamobonga i njegovog mlađeg brata, sestra Matylda Iyang konačno se čula s majkom koja ih je napustila.

“Njihova majka se vratila i rekla mi da su ona (Inimfon) i njen mlađi brat vještice, tražeći od mene da ih izbacim iz samostana”, rekao je Iyang, koji nadgleda Dječiji dom Majke Charlesa Walkera u Sluškinjama Svetog djeteta Isusa Samostan.

Takva optužba nije nova za Iyanga.

Otkako je otvorio dom 2007. godine, Iyang se brinuo za desetine neuhranjene i beskućnike na ulicama Uyo; mnogi od njih su imali porodice koje su vjerovale da su vještice.

Braća Uwamobong su se oporavila i mogla su da se upišu u školu, ali Iyang i drugi pružaoci socijalnih usluga suočavaju se sa sličnim potrebama.

Zdravstveni i socijalni radnici kažu da roditelji, staratelji i vjerski vođe označuju djecu kao vještice iz nekoliko razloga. Prema UNICEF-u i Human Rights Watch-u, djeca koja su podvrgnuta takvim optužbama često su zlostavljana, napuštena, trgovana ljudima ili čak ubijena.

Širom Afrike, vještica se kulturno smatra oličenjem zla i uzrokom loše sreće, bolesti i smrti. Kao rezultat toga, vještica je najomraženija osoba u afričkom društvu i podložna je kažnjavanju, mučenju, pa čak i smrti.

Bilo je izvještaja o djeci – označenim vješticama – kojima su zabijali eksere u glave i tjerali ih da piju cement, palili ih, ostavljali ožiljke kiselinom, otrovali, pa čak i živu zakopavali.

U Nigeriji su neki kršćanski pastiri ugradili afrička vjerovanja o vještičarstvu u svoju marku kršćanstva, što je dovelo do kampanje nasilja protiv mladih ljudi na nekim lokacijama.

Stanovnici države Akwa Ibom – uključujući pripadnike etničkih grupa Ibibio, Annang i Oro – vjeruju u vjersko postojanje duhova i vještica.

Otac Dominic Akpankpa, izvršni direktor Katoličkog instituta za pravdu i mir u biskupiji Uyo, rekao je da je postojanje vještičarenja metafizički fenomen onih koji ne znaju ništa o teologiji.

„Ako tvrdite da je neko veštica, trebalo bi to da dokažete“, rekao je. Dodao je da bi većina optuženih da su vještice mogla patiti od psihičkih komplikacija i "naša je dužnost da tim ljudima pomognemo savjetovanjem da se izvuku iz te situacije".

Profiliranje vještica i napuštanje djece uobičajeni su na ulicama Akwa Ibom.

Ako se muškarac ponovo oženi, rekao je Iyang, nova žena može biti netolerantna prema stavu djeteta nakon što se udala za udovca i, kao takva, izbacit će dijete iz kuće.

"Da bi to postigla, optužila bi ga da je vještica", rekao je Iyang. “Zato ćete naći mnogo djece na ulici i kada ih pitate, reći će da ih je maćeha izbacila iz kuće.”

On je rekao da siromaštvo i tinejdžerske trudnoće takođe mogu naterati decu da izađu na ulicu.

Krivični zakon Nigerije zabranjuje optuživanje, ili čak prijetnju da će nekoga optužiti da je vještica. Zakon o pravima djeteta iz 2003. smatra krivičnim djelom podvrgavanje djeteta fizičkom ili emocionalnom mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju prema njemu.

Zvaničnici Akwa Ibom ugradili su Zakon o pravima djeteta u nastojanju da smanje zlostavljanje djece. Osim toga, država je 2008. usvojila zakon prema kojem je profiliranje vještica kažnjivo do 10 godina zatvora.

Akpankpa je rekao da je kriminalizacija nepravde prema djeci korak u pravom smjeru.

“Mnoga djeca su označena kao vještice i žrtve. Imali smo fabrike beba u kojima se drže mlade žene; rađaju i djecu im uzimaju i prodaju za novčanu dobit”, rekao je sveštenik za CNS.

„Trgovina ljudima je veoma uznemirujuća. Otkrivene su mnoge fabrike beba, a djeca i njihove majke su spašeni, a počinioci su privedeni pravdi”, dodao je.

U Domu za djecu Majka Charlesa Walkera, gdje je većina djece dobrodošla i poslana u školu uz stipendije, Iyang pokazuje posvećenost Katoličke crkve zaštiti prava djece. On je rekao da je većina neuhranjenih mladih ljudi koje prima orden oni koji su izgubili majke tokom porođaja "i njihove porodice ih dovode kod nas na liječenje".

Za traženje kontakata i ponovno ujedinjenje, Iyang je formirao partnerstvo sa državnim ministarstvom za ženska pitanja i socijalnu skrb Akwa Ibom. Proces počinje roditeljskom verifikacijom prikupljanjem informacija o svakom djetetu i njegovom mjestu boravka prije razdvajanja. Sa informacijama u ruci, istražitelj putuje u rodno selo djeteta kako bi provjerio šta je saznao.

Proces uključuje vođe zajednice, starešine i vjerske i tradicionalne vođe kako bi se osiguralo da svako dijete bude pravilno integrirano i prihvaćeno u zajednicu. Kada to ne uspije, dijete će biti stavljeno u protokol usvajanja pod nadzor vlade.

Otkako je Dječiji dom majke Charles Walker otvoren 2007. godine, Iyang i osoblje brinuli su o oko 120 djece. Oko 74 su se ponovo sjedinili sa svojim porodicama, rekao je on.

“Sada nam je ostalo 46 sa nama”, rekao je, “nadajući se da će ih porodice jednog dana pokupiti ili da će imati usvojitelje.”