Kratka istorija dana: Ulog

„Šta je bio cilj te opklade? Kakva je korist od toga što je taj čovjek izgubio petnaest godina života, a ja sam potrošio dva miliona? Možete li dokazati da je smrtna kazna bolja ili gora od doživotnog zatvora? "

BILA je mračna jesenja noć. Stari bankar koračao je gore-dolje radnom sobom i prisjetio se kako je prije petnaest godina jedne jesenske večeri priredio zabavu. Bilo je mnogo inteligentnih ljudi i bilo je zanimljivih razgovora. Između ostalog, razgovarali su o smrtnoj kazni. Većina gostiju, uključujući brojne novinare i intelektualce, nije odobravala smrtnu kaznu. Smatrali su da je taj oblik kažnjavanja staromodan, nemoralan i neprimjeren kršćanskim državama. Po mišljenju nekih od njih, smrtna kazna bi svuda trebala biti zamijenjena doživotnim zatvorom.

"Ne slažem se s vama", rekao je njihov domaćin, bankar. „Nisam pokušao ni smrtnu kaznu ni doživotni zatvor, ali ako se može apriori suditi, smrtna kazna je moralnija i humanija od doživotnog zatvora. Smrtna kazna čovjeka odmah ubija, ali trajni zatvor polako. Koji je najljudski dželat, onaj koji te ubije za nekoliko minuta ili onaj koji ti ugrabi život za mnogo godina? "

„Oboje su jednako nemoralni“, primijetio je jedan od gostiju, „jer obojica imaju isti cilj: oduzeti život. Država nije Bog, ona nema pravo oduzeti ono što ne može obnoviti kad želi. "

Među gostima je bio i mladi pravnik, mladić od dvadeset i pet godina. Kad su ga pitali za mišljenje, rekao je:

„Smrtna kazna i doživotni zatvor jednako su nemoralni, ali ako bih morao birati između smrtne kazne i doživotnog zatvora, sigurno bih izabrao ovo drugo. Međutim, živjeti je bolje nego ništa ”.

Pokreće se živahna diskusija. Bankar, koji je u to doba bio mlađi i nervozniji, odjednom je obuzeo uzbuđenje; udario pesnicom o stol i povikao mladiću:

"To nije istina! Kladim se da dva miliona nećete biti u samici pet godina. "

"Ako mislite ozbiljno", rekao je mladić, "prihvaćam okladu, ali ostao bih ne pet, već petnaest godina".

"Petnaest? Gotovo! " vikao je bankar. "Gospodo, kladim se u dva miliona!"

"Slažem se! Kladite se u svoje milione, a ja se kladim u svoju slobodu! " rekao je mladić.

I napravljena je ova luda i besmislena oklada! Razmaženi i neozbiljni bankar, s milionima iznad svojih proračuna, bio je zadovoljan okladom. Za večerom se ismijao s mladićem i rekao:

„Razmisli bolje, mladiću, dok još ima vremena. Za mene su dva miliona gluposti, ali propuštate tri ili četiri najbolje godine svog života. Kažem tri ili četiri, jer nećete ostati. Ne zaboravite ni nesrećniče, da je dobrovoljno zatvaranje mnogo teže podnijeti nego što je obavezno. Pomisao da ćete u bilo kojem trenutku imati pravo na slobodu otrovat će vam cijelo postojanje u zatvoru. Žao mi je zbog tebe."

A sada se bankar, koračajući naprijed-nazad, sjetio svega ovoga i zapitao se: „Šta je bio cilj te opklade? Kakva je korist od toga što je taj čovjek izgubio petnaest godina života, a ja sam potrošio dva miliona? da je smrtna kazna bolja ili gora od doživotnog zatvora? Ne ne. Sve su to bile gluposti i gluposti. S moje strane to je bio hir razmaženog čovjeka, a sa njegove strane jednostavno pohlepa za novcem ... “.

Tada se sjetio šta je uslijedilo te večeri. Odlučeno je da će mladić godine svog zatočeništva provesti pod najstrožim nadzorom u jednoj od loža u vrtu bankara. Dogovoreno je da petnaest godina neće biti slobodan da pređe prag doma, da vidi ljude, da čuje ljudski glas ili da prima pisma i novine. Mogao je imati muzički instrument i knjige, a mogao je i pisati pisma, piti vino i pušiti. Prema uvjetima sporazuma, jedini odnos koji je mogao imati s vanjskim svijetom bio je kroz prozor stvoren posebno za taj objekt. Mogao je dobiti sve što je htio - knjige, muziku, vino i tako dalje - u bilo kojoj količini koju je htio napisavši narudžbu, ali mogao ih je dobiti samo kroz prozor.

Prve godine zatvora, koliko se moglo suditi iz njegovih kratkih bilješki, zatvorenik je teško patio od usamljenosti i depresije. Zvuci klavira mogli su se neprestano čuti danju i noću iz njegove lođe. Odbio je vino i duhan. Vino, napisao je, pobuđuje želje, a želje su zatvorenikov najveći neprijatelj; Osim toga, ništa ne može biti tužnije od pijenja dobrog vina i ne viđanja nikoga. A duhan mu je pokvario zrak u sobi. Prve godine knjige po koje je poslao uglavnom su bile laganog karaktera; romani sa složenom ljubavnom radnjom, senzacionalne i fantastične priče i tako dalje.

Druge godine klavir je šutio u lođi, a zatvorenik je pitao samo klasike. Pete godine ponovo se čula muzika i zatvorenik je tražio vino. Oni koji su ga gledali s prozora, rekli su da tokom cijele godine nije radio ništa, osim jeo i pio i ležao na krevetu, često zijevajući i u ljutnji razgovarajući. Nije čitao knjige. Ponekad je noću sjedio da piše; provodio je sate pišući i ujutro poderao sve što je napisao. Ne jednom je čuo kako plače.

U drugoj polovini šeste godine zatvorenik je revno počeo proučavati jezike, filozofiju i istoriju. Oduševljeno se posvetio ovim studijama, toliko da je bankar imao dovoljno posla da mu nabavi knjige koje je naručio. Tokom četiri godine otkupljeno je oko šest stotina svezaka na njegov zahtjev. U to vrijeme bankar je od zatvorenika dobio sljedeće pismo:

„Dragi moj tamniče, pišem vam ove redove na šest jezika. Pokažite ih ljudima koji znaju jezike. Neka ih pročitaju. Ako ne pronađu grešku, molim vas da ispalite metak u vrtu. Taj udarac će mi pokazati da moji napori nisu odbačeni. Geniji svih uzrasta i zemalja govore različite jezike, ali isti plamen gori u svima. Oh, kad bih samo znao kakvu onozemaljsku sreću moja duša sada osjeća od kad ih mogu razumjeti! „Zatvoreničkoj želji je udovoljeno. Bankar je naredio da se u vrtu ispale dva hica.

Zatim, nakon desete godine, zatvorenik je nepomično sjedio za stolom i čitao ništa osim Evanđelja. Bankaru se činilo čudnim da bi čovjek koji je u četiri godine savladao šest stotina naučenih knjiga trebao potrošiti gotovo godinu dana na tanku, lako razumljivu knjigu. Teologija i istorije religije slijedile su Evanđelja.

U posljednje dvije godine zatvora, zatvorenik je pročitao ogromnu količinu knjiga na potpuno neselektivan način. Jednom se bavio prirodnim naukama, a zatim je pitao za Byrona ili Shakespearea. Bilo je bilješki u kojima je istovremeno tražio knjige o hemiji, udžbenike medicine, roman i neke rasprave o filozofiji ili teologiji. Njegovo čitanje sugerira da je čovjek plivao u moru među olupinama svog broda i pokušavao spasiti svoj život nestrpljivo se držeći jedne, a zatim druge šipke.

II

Stari bankar se svega toga sjetio i pomislio:

„Sutra u podne vratit će svoju slobodu. Prema našem dogovoru, trebao bih mu platiti dva miliona. Ako mu platim, za mene je sve gotovo: bit ću potpuno uništen. "

Prije petnaest godina, njegovi milioni bili su izvan njegovih granica; sada se bojao zapitati se koji su mu glavni dugovi ili imovina. Očajno kockanje na berzi, divlje špekulacije i uzbuđenje koje nije mogao nadvladati ni u godinama koje su napredovale postepeno su dovele do propadanja njegove sreće, a ponosni, neustrašivi i samopouzdani milioner postao je bankar srednjeg ranga, drhteći pri svakom povećanju i smanjenju njegovih investicija. "Prokleta oklada!" promrmlja starac hvatajući se za glavu u očaju „Zašto taj čovek nije mrtav? Sad mu je tek četrdeset. Oduzet će mi zadnji peni, oženit će se, uživati ​​u svom životu, kladiti se da će ga gledati sa zavišću poput prosjaka i svaki dan od njega čuti istu rečenicu: „Dužan sam ti za sreću svog života, dopusti mi da ti pomognem! ' Ne, to je previše! Jedini način da se spasimo bankrota i nesreće je smrt tog čovjeka! "

Otkucala su tri sata, bankar je slušao; svi su spavali u kući, a vani nije bilo ničega osim šuštanja smrznutog drveća. Pokušavajući ne praviti nikakvu buku, uzeo je ključ od vatrostalnog sefa do vrata koja nisu bila otvorena petnaest godina, obukao kaput i napustio kuću.

U vrtu je bilo mračno i hladno. Kiša je padala. Kroz vrt je prolazio mokar, rezan vjetar, zavijajući i ne odmarajući drveće. Bankar je napinjao oči, ali nije mogao vidjeti ni zemlju ni bijele statue, ni lođu, ni drveće. Otišavši na mjesto gdje je bila loža, dva puta je pozvao čuvara. Nije uslijedio odgovor. Očito je čuvar potražio zaklon od elemenata i sada je spavao negdje u kuhinji ili stakleniku.

"Kad bih imao hrabrosti izvršiti svoju namjeru", pomisli starac, "sumnje bi prvo pale na stražara."

Tražio je u mraku stepenice i vrata i ušao na ulaz u lođu. Potom je pipajući prošao kroz mali prolaz i udario šibicu. Tamo nije bilo duše. U jednom uglu bio je krevet bez pokrivača i šporet od tamnog lijevanog željeza. Pečati na vratima koja vode u zatvorenikovu sobu bili su netaknuti.

Kad je šibica ugasila, starac je, drhteći od osjećaja, provirio kroz prozor. U zatvoreničkoj sobi slabo je izgorjela svijeća. Sjedio je za stolom. Sve što ste mogli vidjeti bila su mu leđa, kosa na glavi i ruke. Otvorene knjige ležale su na stolu, na dvije fotelje i na tepihu pored stola.

Prošlo je pet minuta, a zatvorenik se nije ni jednom pomaknuo. Petnaest godina zatvora naučilo ga je da mirno sjedi. Bankar je tapkao prstom po prozoru i zatvorenik se nije ni pomaknuo kao odgovor. Tada je bankar oprezno slomio brtve na vratima i stavio ključ u ključanicu. Rđava brava ispustila je brušenje i vrata su zaškripala. Bankar je očekivao da će odmah čuti korake i krik zaprepaštenja, ali prošla su tri minuta i soba je bila tiša nego ikad. Odlučio je ući.

Za stolom je nepomično sjedio čovjek različit od običnog puka. Bio je kostur s kožom navučenom na kosti, s dugim uvojcima poput žene i ukočene brade. Lice joj je bilo žuto sa zemljanom bojom, obrazi su joj bili šuplji, leđa dugačka i uska, a ruka na kojoj je počivala čupava glava bila je tako tanka i nježna da ju je bilo užasno gledati. Kosa joj je već bila prošarana srebrom i, videći njezino mršavo, ostarjelo lice, niko ne bi vjerovao da ima samo četrdeset godina. Spavao je. . . . Ispred pognute glave na stolu je ležao list papira na kojem je bilo nešto napisano prelijepim rukopisom.

"Jadno stvorenje!" pomislio je bankar, „spava i najvjerovatnije sanja milione. A ja jednostavno moram uzeti ovog polumrtvog čovjeka, baciti ga na krevet, malo ga zadaviti jastukom, a najsavjesniji stručnjak ne bi pronašao tragove nasilne smrti. Ali prvo pročitajmo šta je on ovdje napisao ... “.

Bankar je uzeo stranicu iz tabele i pročitao sljedeće:

„Sutra u ponoć vraćam slobodu i pravo na druženje s drugim muškarcima, ali prije nego što izađem iz ove sobe i ugledam sunce, mislim da vam moram reći nekoliko riječi. Čiste savjesti da vam kažem, kao i pred Bogom, koji me gleda, da prezirem slobodu, život i zdravlje, a sve to se u vašim knjigama naziva dobrima svijeta.

i žice pastirskih cijevi; Dodirnuo sam krila simpatičnih vragova koji su odletjeli da razgovaraju sa mnom o Bogu. . . U tvojim sam se knjigama bacio u jamu bez dna, činio čuda, ubijao, palio gradove, propovijedao nove religije, osvajao čitava kraljevstva. . . .

„Vaše knjige su mi dale mudrost. Sve što je čovjekovo nemirno razmišljanje stvorilo tokom stoljeća stisnuto je u mali kompas u mom mozgu. Znam da sam mudriji od svih vas.

„I prezirem vaše knjige, prezirem mudrost i blagoslove ovoga svijeta. Sve je beskorisno, prolazno, iluzorno i varljivo, poput fatamorgane. Možda ćete biti ponosni, mudri i u redu, ali smrt će vas odnijeti s lica zemlje kao da ste ništa drugo doli pacovi koji kopaju pod podom, a vaše potomstvo, vaša istorija, vaši besmrtni geni izgorjet će ili se smrznuti. na globus.

„Izgubili ste razum i krenuli pogrešnim putem. Zamijenili ste laži za istinu, a užas za ljepotu. Iznenadili biste se kad bi zbog čudnih nekakvih događaja na stablima jabuka i pomorandži iznenada izrasle žabe i gušteri umjesto voća. , ili ako su ruže počele mirisati na znojnog konja, onda sam zaprepašten što trgujete nebom za zemlju.

„Da bih vam pokazao na djelu koliko prezirem sve od čega živite, odričem se dva miliona raja o kojima sam nekada sanjao, a sada ih prezirem. Da bih se lišio prava na novac, otići ću odavde pet sati prije zakazanog vremena, i tako ćete prekršiti pakt ... "

Kad je bankar ovo pročitao, spustio je stranicu na stol, poljubio stranca u glavu i plačući napustio lođu. Ni u jednom drugom trenutku, čak i kada je teško izgubio na berzi, nije osjećao takav prezir prema sebi. Kad se vratio kući, ležao je na krevetu, ali suze i osjećaji spriječili su ga da spava satima.

Sljedećeg jutra stražari su dotrčali blijedih lica i rekli mu da su vidjeli muškarca koji je živio u lođi kako izlazi kroz prozor u vrt, odlazi do kapije i nestaje. Bankar je odmah otišao sa slugama u ložu i pobrinuo se za bijeg svog zatvorenika. Kako bi izbjegao pobuđivanje nepotrebnih razgovora, uzeo je znak odričući se miliona sa stola, a kad se vratio kući, zaključao ga je u vatrootpornom sefu.