Izgled tri fontane: prekrasna dama koju je vidio Bruno Cornacchiola

Sjedeći u sjeni eukaliptusa, Bruno se pokušava usredotočiti, ali nema vremena da napiše nekoliko napomena koje se djeca vraćaju u ured: "Tata, tata, ne možemo pronaći izgubljenu loptu, jer postoje mnogo trnja i bosonogi smo i povredimo se ... ». «Ali nisi dobar ni za šta! Idem ", kaže tata malo iznerviran. Ali ne prije upotrebe mjere predostrožnosti. U stvari, on čini da malo Gianfranco sjedi na hrpi odjeće i obuće koju su djeca skinula jer je tog dana bilo jako vruće. A da bi se osjećao ugodno, stavlja časopis u ruke da pogleda brojke. U međuvremenu, Isola, umjesto da pomogne tati da pronađe loptu, želi ići preko pećine kako bi skupila nešto cvijeća za mamu. "Dobro, budite oprezni, međutim, prema Gianfrancu koji je mali i mogao bi se ozlijediti, a ne natjerajte ga da ide blizu pećine." "Dobro, ja ću se pobrinuti za to", uvjerava ga. Papa Bruno povede Carla sa sobom i njih dvojica se spuste niz padinu, ali lopta nije pronađena. Kako bi osigurao da je mali Gianfranco uvijek na svom mjestu, tata ga povremeno zove i nakon što dobije odgovor, krene dalje i dalje niz padinu. To se ponavlja tri ili četiri puta. Ali kad, nakon što ga je nazvao, ne dobije zabrinut odgovor, Bruno se užurbano žuri uz strmu uz Karlo. Ponovno zove, sve glasnijim i glasnijim glasom: „Gianfranco, Gianfranco, gdje si?“, Ali dječak više ne odgovara i više nije na mjestu gdje ga je ostavio. Sve više zabrinut traži ga među grmljem i stijenama, sve dok mu oko ne pobjegne prema spilji i ne vidi dječaka kako kleči na ivici. „Ostrvo, skloni se!“ Poviče Bruno. U međuvremenu se približava pećini: dijete ne samo da kleči već i drži se za ruke kao da je u molitvenom stavu i gleda prema unutra, sve nasmijano ... Izgleda da nešto šapće ... Približava se malom i izrazito čuje ove riječi: « Beautiful Lady! ... Beautiful Lady! ... Beautiful Lady! ... ». „Ponovio je te riječi poput molitve, pjesme, pohvale“, doslovno se sjeća otac. "Šta kažeš, Gianfranco?" Bruno poviče na njega, "šta nije u redu? ... šta vidiš? ..." Ali dijete, privučeno nečim čudnim, ne reagira, ne trese se, ostaje u tom stavu i s očaravajućim osmijehom uvijek ponavlja iste riječi. Stiže Isola s buketom cvijeća u ruci: "Šta želite, tata?" Bruno, između ljutih, zadivljenih i uplašenih, misli da je to igra djece, jer niko u kući nije naučio dijete da se moli, čak ni kršteno. Pa pita Isola: "Ali jeste li ga naučili ovoj igri" Lijepe dame "?". «Ne, tata, ne znam ga.» Igram, nikad se nisam igrao sa Gianfrancom ». "I kako to da kažeš:" Lijepa damo "?" "Ne znam, tata: možda je neko ušao u pećinu." Tako govoreći, Isola gurne u stranu cvijeće metle koje je visilo na ulazu, pogleda unutra, pa se okrene: "Tata, nema nikoga!", I krene na odlazak, kad naglo stane, cvijeće joj padne s ruke i ona takođe kleči sa rukama sklopljenim, pored svog malog brata. Pogleda prema unutrašnjosti špilje i dok mrmlja kidnapuje: "Lijepa damo! ... Lijepa damo! ...". Papa Bruno, ljut i zbunjen više nego ikad, ne može objasniti znatiželjan i čudan način kako to dvoje, koji na koljenima, očarani, gledaju prema unutrašnjosti pećine, ponavljajući uvijek iste riječi. Počinje sumnjati da ga ismijavaju. Zatim nazovite Carla koji je i dalje tražio loptu: «Carlo, dođi ovamo. Šta rade Isola i Gianfranco? ... Kakva je to igra? ... Jeste li se složili? ... Slušajte, Carlo, kasno je, moram se pripremiti za sutrašnji govor, nastaviti i igrati, sve dok ne uđete u to pećina ... ". Carlo začuđeno gleda tatu i viče: "Tata, ne igram se, ne mogu!" blizu Isola. I on previše fiksira točku u pećini i, očaran, ponavlja iste riječi kao i ostale dvije ... Tata to više ne može podnijeti i viče: «A ne, ha? ... Ovo je previše, ne smiješ se sa mnom. Dosta, ustani! » Ali ništa se ne događa. Niko od trojice ga ne sluša, niko ne ustaje. Zatim prilazi Carlu i govori: "Carlo, ustani!" Ali to se ne miče i nastavlja ponavljati: "Lijepa damo! ...". Zatim, jednim uobičajenim izljevom bijesa, Bruno uzima dječaka za ramena i pokušava ga pomaknuti, da ga vrati na noge, ali on ne može. "Bilo je poput olova, kao da je težio tone." I ovdje bijes počinje ustupiti mjesto strahu. Pokušavamo ponovo, ali s istim rezultatom. Uznemireno prilazi djevojčici: "Izola, ustani i ne ponašaj se kao Carlo!" Ali Isola ne odgovara. Zatim je pokušava pomaknuti, ali ni on ne može učiniti s njom ... On s užasom gleda u ekstatična lica djece, očiju širokih i sjajnih, a posljednji pokušaj čini s najmlađima, misleći: "Mogu to odgajati". Ali i on teži poput mramora, „poput kamenog stuba zaglavljenog na zemlji“, i ne može ga podići. Zatim uzvikne: "Ali šta se ovdje događa? ... Ima li vještica u pećini ili nekog vraga? ...". A njegova mržnja prema Katoličkoj crkvi odmah ga navodi da pomisli da je to neki svećenik: "Neće li to biti neki svećenik koji je ušao u pećinu i hipnotizam mi hipnotizira djecu?". I viče: "Ko god da ste, čak i svećenik, izađite!" Apsolutna tišina. Zatim Bruno ulazi u pećinu s namjerom da probije čudno biće (kao vojnik prepoznao se i kao dobar bokser): „Tko je ovdje?“ Poviče. Ali pećina je apsolutno prazna. Izlazi i pokušava ponovo odgajati djecu istim rezultatom kao prije. Tada se siromašni paničan čovjek penje na brdo da traži pomoć: "Pomozite, pomozite, dođite i pomozite mi!" Ali niko to ne vidi i niko ga sigurno nije čuo. Uzbuđeno se vraća djeci koja, još uvijek klečeći sklopljenih ruku, nastavljaju govoriti: "Lijepa damo! ... Lijepa damo! ...". Prilazi i pokušava ih pomaknuti ... Naziva ih: "Carlo, Isola, Gianfranco! ...", ali djeca ostaju nepomična. I ovdje Bruno počinje plakati: "Šta će biti? ... šta se ovdje dogodilo? ...". I pun straha diže oči i ruke u nebo vičući: "Bože nas spasi!". Čim je izgovorio ovaj vapaj za pomoć, Bruno vidi dvije iskrene, prozirne ruke kako izlaze iz pećine, polako mu prilaze, brišući oči, čineći ih da padaju poput vage, poput vela koji ga je zaslijepio ... loše ... ali onda, odjednom mu oči upada svjetlost koja na nekoliko trenutaka sve nestaje pred njim, djecom, pećinom ... i on osjeća lagano, eterično, kao da ga je duh oslobodio materije. U njemu se rađa velika radost, nešto potpuno novo. U tom stanju otmice čak ni djeca više ne čuju uobičajeni uzvik. Kad se Bruno nakon tog trenutka vedrog slepila ponovo počne viđati, primeti da se pećina svijetli sve dok ne nestane, proguta ju ta svjetlost ... Izgleda samo blok tufa, a iznad ovoga, bosonogi, lik žene umotane u oreolo zlatno svjetlo, sa osobinama nebeske ljepote, neprimjenjivo u ljudskom smislu. Kosa joj je crna, sjedinjena na glavi i jedva ispupčena, koliko dopušta travnjak-zeleni ogrtač koji se s glave spušta duž strana prema nogama. Pod plaštom je iskren, blistav ogrtač, okružen ružičastim trakom, koji se spušta s dvije preklone s desne strane. Čini se da je srednji rast, boja lica blago smeđa, očigledne starosti dvadeset i pet godina. U desnoj ruci drži knjigu koja nije tako glomazna, cinerine boje, dok je lijeva ruka počiva na samoj knjizi. Lice Lijepe Dame prevodi izraz majčinske ljubaznosti, natopljen spokojnom tugom. "Moj prvi poriv bio je govoriti, podizati plač, ali osjećajući se gotovo imobiliziran na mojim sposobnostima, glas mi je umro u grlu", povjerit će promatrač. U međuvremenu se po cijeloj pećini proširio vrlo slatki cvjetni miris. A Bruno komentariše: "I ja sam se našao pored svojih stvorenja, na kolenima, sa sklopljenim rukama."