Meditacija danas: Jedna duša u dva tijela

Bili smo u Atini, počevši iz iste domovine, podeljeni, kao tok reke, na različite krajeve iz želje za učenjem, i ponovo zajedno, kao po dogovoru, ali u stvarnosti po božanskom raspoloženju.
Tada ne samo da sam se osjećao ispunjenim poštovanjem prema mom velikom Vasiliju zbog ozbiljnosti njegovih običaja i zrelosti i mudrosti njegovih govora, već sam naveo i druge koji ga još nisu poznavali da učine isto. Međutim, mnogi su ga već veoma poštovali, pošto su ga prethodno dobro poznavali i slušali.
Šta je uslijedilo? Da je gotovo samo on, među svima onima koji su dolazili u Atinu radi učenja, smatran izvan uobičajenog poretka, pošto je postigao poštovanje koje ga je postavilo daleko iznad jednostavnih učenika. Ovo je početak našeg prijateljstva; otuda i podsticaj za našu blisku vezu; pa smo se osećali uhvaćeni obostranom naklonošću.
Kada smo s vremenom jedno drugom izrazili svoje namjere i shvatili da je ljubav prema mudrosti ono što oboje tražimo, tada smo oboje postali jedno za drugo: drugovi, gosti, braća. Težili smo istom dobru i svakim danom smo sve vatrenije i prisnije gajili naš zajednički ideal.
Vodila nas je ista strepnja da saznamo, nešto što iznad svega izaziva zavist; ipak među nama nije bilo zavisti, umjesto toga se cijenilo oponašanje. Ovo je bila naša trka: ne ko je bio prvi, već ko je dozvolio da drugi bude prvi.
Osjećao se kao da imamo jednu dušu u dva tijela. Ako apsolutno ne smijemo vjerovati onima koji govore da je sve u svakome, mora nam se vjerovati bez zadrške, jer jedno je uistinu bilo u drugom i sa drugim.
Jedino zanimanje i želja za obojicu bila je vrlina, i napeto živjeti prema budućim nadama i ponašati se kao da smo prognanici sa ovoga svijeta, čak i prije nego što smo napustili sadašnji život. Takav je bio naš san. Zbog toga smo svoje živote i svoje ponašanje usmjerili putem božanskih zapovijesti i podsticali jedni druge na ljubav prema vrlini. I neka nas ne optužuju za drskost ako kažem da smo jedni drugima bili norma i pravilo da razlikujemo dobro od zla.
I dok drugi dobijaju titule od svojih roditelja, ili ih sami dobijaju aktivnostima i poduhvatima svog života, za nas je bila velika stvarnost i velika čast biti i nazivati ​​se kršćanima.