Međugorje: Neobjašnjivo izlječenje Belgijanke

Pascale Gryson-Selmeci, stanovnica belgijskog Brabana, mladenka i majka porodice, svjedoči o svom ozdravljenju koje je u Međugorju bilo u petak 3. kolovoza nakon primanja pričesti za vrijeme svete mise. Dama koja boluje od "leukoencefalopatije", rijetke i neizlječive bolesti čiji simptomi pripadaju onima skleroze plaka, sudjeluje na hodočašću koje je organizirano krajem srpnja, u povodu hodočašća mladih. Patrick d'Ursel, jedan od organizatora, bio je svjedok svog oporavka.

Prema svjedocima, ovaj stanovnik belgijskog Brabana bio je bolestan od 14. godine i više se nije mogao izraziti. Nakon što je uzeo svetu pričest, Pascale je u sebi osjećao snagu. Na iznenađenje svog supruga i voljenih osoba, počne razgovarati i ... ustaje sa stolice! Patrick d'Ursel prikupio je svjedočenje Pascale Gryson-a.

„Dugo sam tražio oporavak. Morate znati da sam bio bolestan više od 14 godina. Uvijek sam bio vjernik, duboko vjernik, u službi Gospodinovoj tokom čitavog života, i zato kad su se prvi simptomi (bolesti) manifestirali tokom prvih godina - pitao sam i molio. I drugi članovi moje porodice također su se pridružili mojim molitvama, ali odgovor koji sam čekao nije stigao (barem onaj koji sam očekivao) već su stigli i drugi! - u određenom trenutku sam rekao sebi da je Gospodin bez sumnje pripremio druge stvari za mene. Prvi odgovori koje sam dobio bile su milosti zbog toga što sam mogao lakše podnijeti svoju bolest, milost Snage i Radosti. Ne neprekidna, ali duboka radost u najdubljem dijelu duše; moglo bi se reći vrhunska točka Duše koja je i u najmračnijim trenucima ostala na milost Božje radosti.Čvrsto vjerujem da je Božja ruka uvijek ostala na meni. Nikada nisam sumnjao u Njegovu ljubav prema meni, iako me je ta bolest mogla natjerati da sumnjam u Božju ljubav prema nama.

Već nekoliko mjeseci suprug David i ja primili smo hitan poziv da odemo u Međugorje, ne znajući što nam Marija priprema, činilo nam se apsolutno neodoljivom silom. Ovaj snažni poziv jako me iznenadio, posebno zbog činjenice da smo ga, suprug i ja, primili u istom intenzitetu. Naša su djeca, s druge strane, ostala potpuno ravnodušna, gotovo da se činilo da su otporna na bolest što se tiče Boga ... Neprekidno su me pitali zašto je Bog odobrio izlječenje nekima, a drugima ne. Moja kćerka mi je rekla: „Mama, zašto se moliš, ne moliš za svoj oporavak?“. Ali svoju bolest sam prihvatio kao dar od Boga nakon višegodišnjeg hodanja.

Želeo bih da podelim sa vama šta mi je ova bolest pružila. Mislim da ne bih bila osoba kakva sam sada da nisam imala milosti prema ovoj bolesti. Bila sam vrlo samouvjerena osoba; Gospod mi je dao poklone sa ljudskog stanovišta; Bio sam sjajan, veoma ponosan umetnik; Studirao sam umjetnost govora i moje je školovanje bilo lako i pomalo neobično (...). Ukratko, mislim da je ova bolest širom otvorila moje srce i očistila moj pogled. Jer ovo je bolest koja pogađa cijelo vaše biće. Doista sam izgubio sve, udarao sam o dno i fizički, i duhovno, i psihološki, ali bio sam u stanju i u svom srcu doživjeti i razumjeti šta su drugi živjeli. Bolest je dakle otvorila moje srce i moj pogled; Mislim da sam prije bila slijepa i sad vidim što drugi doživljavaju; Volim ih, želim im pomoći, želim biti pokraj njih. Također sam bila u prilici da iskusim bogatstvo i ljepotu odnosa sa drugima. Naš odnos kao para produbio se iznad svake nade. Nikada nisam mogao zamisliti takvu dubinu. Jednom riječju otkrio sam Ljubav (...).

Neposredno prije odlaska na ovo hodočašće, odlučili smo povesti svoje dvoje djece sa sobom. Moja kćerka me stoga ima - mogu reći „dajem naređenje” - da se molim za svoj oporavak, ne zato što sam to željela ili željela, već zato što je ona to željela (…). Tako sam ih ohrabrio, i ona i moj sin, da sami od njih traže ovu milost, za svoju majku, i oni su to učinili prevazilazeći sve svoje poteškoće ili revolt unutra.

S druge strane, moj suprug i ja ovo putovanje je predstavljalo nezamisliv izazov. Počevši od dva invalidska kolica; ne možemo ostati sjediti, trebala nam je fotelja koja je mogla nasloniti koliko god je moguće, pa smo je unajmili; imali smo neoprezni kombi, ali "voljne ruke" su se pojavile nekoliko puta da me dovedu, izađem i onda se vratim ...

Nikada neću zaboraviti solidarnost koja je za mene najveći znak postojanja Boga. Za sve one koji su mi pomogli jer nisam mogao govoriti, za dobrodošlicu organizatora, za svaku osobu koja je imala čak i jednu jedinu gestu solidarno prema meni, molio sam Gospu da mu dodijeli poseban i majčinski blagoslov i da mu vratim stopostotno dobro onoga što mi je svaki od njih pružio. Moja najveća želja bila je da budem svjedok Marijinog pojavljivanja u Mirjani. Naša pratnja omogućila je sudjelovanju mog supruga i mene. I tako sam živio milost koju nikad neću zaboraviti: razni ljudi su se izmjenjivali noseći me sa sedalnom stolicom u zbijenoj gomili, izazivajući zakone nemogućeg, kako bih mogao stići do mjesta na kojem će se odvijati Marijino ukazanje (... ). Govorio nam je misionarski redovnik ponavljajući nam poruku koju je Marija prije svega namijenila bolesnima (...).

Sledećeg dana, u petak 3. avgusta, moj muž je prošetao križem. Bilo je jako vruće i moj najveći san bio je da mogu biti uz njega. Ali nije bilo dostupnih nosača i moje je stanje bilo vrlo teško upravljati. Bilo je poželjnije da ostanem u krevetu ... tog dana pamtit ću kao "najtežu" svoju bolest ... Iako sam imao aparat za respiratorni sustav priključen, svaki mi je dah bio težak (...). Iako je moj suprug napustio moj pristanak - a ja nikad nisam želio da se on odrekne - nisam bio u mogućnosti izvršiti nijednu jednostavniju radnju poput pijenja, jedenja ili uzimanja lijekova. Bio sam prikovan za svoj krevet ... Nisam imao snage ni da se molim, licem u lice sa Gospodom ...

Moj se muž vratio vrlo sretan, duboko dirnut onim što je upravo doživio na putu krsta. Pun samilosti za mene, bez da sam mu morao objasniti ni najmanje, shvatio je da sam živio križni put u svom krevetu (...).

Na kraju dana, usprkos umoru i iscrpljenosti, Pascale Gryson i njen suprug otišli su Isusu Euharistiji. Dama nastavlja:
Ostao sam bez respiratora, jer težina nekoliko kg tog uređaja koji mi je ležao na nogama postala je nepodnošljiva. Došli smo kasno ... usuđujem se to izgovoriti ... na naviještanje Evanđelja ... (...). Po dolasku počeo sam opipati Svetoga Duha neizrecivom radošću. Zamolio sam ga da zauzme moje čitavo biće. Ponovno sam izrazio želju da mu potpuno pripadam u tijelu, duši i duhu (...). Proslava se nastavila sve do trenutka pričesti, koji sam intenzivno čekao. Suprug me odveo u red koji je stvoren u stražnjem dijelu crkve. Sveštenik je prešao prolaz s Hristom Tijelom, prošavši sve ostale ljude koji su čekali u redu, krećući direktno prema nama. Oboje smo uzeli pričest, jedinog u nizu u to vrijeme. Odmaknuli smo se kako bismo prepustili drugima i zato što smo mogli započeti našu milostnu akciju. Osjetio sam snažan i sladak miris (...). Tada sam osjetio silu kako me prelazi s jedne na drugu stranu, ne toplinu, nego silu. Neiskorištene mišiće do tog trenutka pogodila je struja života. Zato sam rekao Bogu: „Oče, Sine i Sveti Duh, ako misliš da radiš ono u što vjerujem, to jest da ostvarim ovo nezamislivo čudo, molim vas za znak i milost: pobrinite se da mogu komunicirati sa svojim mužem ". Okrenula sam se svom mužu i pokušala mu reći "da li osjećate ovaj parfem?" Odgovorio mi je na najnormalniji način na svijetu "ne, imam malo začepljen nos!", A zatim sam odgovorio "očigledno", jer on nije osjećao moje glas već godinu dana! A da bih ga probudio dodao sam "hej, pričam, čuješ li me?". U tom sam trenutku shvatio da je Bog učinio svoje djelo i iz čina vjere, izvukao sam noge iz fotelje i ustao. Svi ljudi oko mene u to su vrijeme shvatili što se događa (...). Narednih dana moj se status poboljšavao iz sata u sat. Više ne želim neprekidno spavati i bolovi koji su se odnosili na moju bolest ustupili su upadima zbog fizičkog napora koji nisam bio u mogućnosti izvesti već 7 godina ...

"Kako su vaša djeca čula vijesti?", Pita Patrick d'Ursel. Odgovor Pascala Grysona:
Mislim da su dječaci vrlo sretni, ali mora se specificirati da me poznaju gotovo samo kao pacijenta i da će trebati neko vrijeme i da se prilagode.

Šta želite raditi sada u svom životu?
To je vrlo teško pitanje, jer kada Bog nudi milost, to je ogromna milost (...). Moja najveća želja, a to je i moja supruga, je da nam pokažemo zahvalne i vjerne Gospodinu, na njegovu milost i, koliko smo sposobni, da ga ne razočaramo. Dakle, da budem zaista konkretan, ono što mi se trenutno čini jasno je da konačno mogu preuzeti odgovornost da budem majka i mladenka. Ova stvar je prioritet.

Moja duboka nada je da mogu živjeti molitveni život na isti način paralelno onome utjelovljenog, zemaljskog života; život kontemplacije. Također bih volio odgovoriti svim ljudima koji će me zamoliti za pomoć, ma ko bili. I da budemo svedoci ljubavi Božje u našem životu. Vjerovatno je da će i druge aktivnosti biti preda mnom, ali, u ovom trenutku, ne želim donositi neke odluke bez dubokog i jasnog uvida, uz pomoć duhovnog vodiča i pod Božjim pogledom.

Patrick d'Ursel želi zahvaliti Pascale Gryson na njegovom svjedočenju, ali traži da se fotografije koje su snimljene tijekom hodočašća ne distribuiraju posebno na Internetu kako bi se zaštitio privatni život ove majke. I kaže: „Pascale bi također mogao imati povratak, jer su se takvi događaji već dogodili. Moramo biti oprezni dok to sama Crkva to traži “.