Međugorje: Vicka nam detaljno govori šta se dogodilo 25. juna 1981. godine

Janko: Vicka, pojavilo se u četvrtak 25. juna 1981. Svi ste nastavili s radom. Jeste li već zaboravili što se dogodilo noć prije?
Vicka: Nikako! O tome smo samo sanjali i razgovarali!
Janko: Jeste li se složili da sve ispustite? Ili drugo?
Vicka: Čudno; nije ga bilo moguće pustiti. Mi troje…
Janko: Ko ste vas tri?
Vicka: Ivanka, Mirjana i ja, dogovorili smo se da se vratimo oko istog vremena, gdje smo je vidjeli dan ranije, razmišljajući: "Ako će to biti Gospa, možda će doći opet".
Janko: A ti si otišao?
Vicka: Jasno je; otprilike u isto vrijeme. Spustili smo se po zemljanom putu i pogledali prema mjestu prvog ukazanja.
Janko: A jesi li vidio nešto?
Vicka: Ali kako ne! Odjednom je iznenada zasjala munja i pojavila se Madona.
Janko: Sa bebom?
Vicka: Ne, ne. Ovoga puta nije bilo bebe.
Janko: A gdje se tačno Gospa pojavila?
Vicka: Na istom mjestu prvog dana.
Janko: Sećate li se ko ju je prvi put video u ovom nastupu?
Vicka: Opet Ivanka.
Janko: Jeste li sigurni?
Vicka: Svakako. Poslije smo se vidjeli i Mirjana i ja.
Janko: I ovog puta se popeo na nju?
Vicka: Čekaj. Prije polaska rekao sam Mariji i malom Jakovu da ću ih nazvati ako nešto vidimo.
Janko: Jesi li to uradio?
Vicka: Da, kad smo se nas troje vidjeli, rekla sam Ivanki i Mirjani da pričekaju dok ih ne nazovem. Nazvao sam ih i oni su potrčali odmah iza mene.
Janko: I šta onda?
Vicka: Kad smo se svi skupili, Gospa nas je gestom ruke pozvala. I mi smo trčali. Marija i Jakov nisu je vidjeli odmah, ali i oni su potrčali.
Janko: Kojim putem?
Vicka: Nema staze! Nema ih uopće. Potrčali smo pravo napred; ravno kroz one trnovite grmlje.
Janko: Da li je to bilo moguće za tebe?
Vicka: Trčali smo kao da nas je nešto dovelo. Za nas nije bilo grmlja; ništa. Kao da je sve napravljeno od sunđeraste kamene gume, nečega što se ne može opisati. Nitko nas nije mogao pratiti.
Janko: Dok ste trčali, jeste li videli Madonu?
Vicka: Naravno da ne! U suprotnom, kako bismo znali kamo trčati? Samo Marija i Jakov nisu je videli dok nisu ustali.
Janko: Znači i oni su to videli?
Vicka: Da. Prvo malo zbunjujuće, ali potom sve više i jasnije.
Janko: Dobro. Sjećate li se ko je prvi došao gore?
Vicka: Ivanka i ja smo došle prve. U praksi gotovo svi zajedno.
Janko: Vicka, kažeš da si pobjegao tako lako, ali jednom si mi rekao da su Mirjana i Ivanka tada gotovo izgubljene.
Vicka: Da, na trenutak. Ali u trenu je sve prošlo.
Janko: Šta si radio kada si ustao tamo?
Vicka: Ne mogu ti objasniti. Zbunjeni smo. Mi smo se takođe plašili. Nije bilo lako biti pred Madonom! Uza sve to pali smo na koljena i počeli izgovarati neke molitve.
Janko: Sećate li se koje molitve ste izgovorili?
Vicka: Ne sjećam se. Ali sigurno naš Otac, Ave Maria i Gloria. Nismo znali ni druge molitve.
Janko: Jednom ste mi rekli da je mali Jakov pao usred trnja grma.
Vicka: Da, da. Sa svom tom emocijom je propao. Mislio sam: ah, mali moj Jakov, nećeš živ izaći odavde!
Janko: Umjesto toga, izašao je živ, kao što znamo.
Vicka: Naravno da je ispalo! Zaista, dovoljno brzo. A kad se osjećao oslobođen od trnja, nastavio je ponavljati: "Sada mi ne bi smetalo da umrem, jer sam vidio Madonu". Mislio je da nema ogrebotine, mada je pao u grm.
Janko: Kako to?
Vicka: Zaista ne znam. Tada nisam znao kako da to objasnim; ali sada razumijem da ga je Gospa zaštitila. A ko još?
Janko: Kako vam se tada pokazala Madona?
Vicka: Želiš li znati kako je bila obučena?
Janko: Ne, ne ovo. Mislim na njegovo raspoloženje, njegov stav prema tebi.
Vicka: Bilo je divno! Nasmejan i radostan. Ali to se ne može opisati.
Janko: Je li ti nešto rekao? Mislim na ovaj drugi dan.
Vicka: Da. Molio se s nama.
Janko: Jeste li je išta pitali?
Vicka: Ne znam. Ivanka umjesto toga; pitao je za majku. To je malo prije toga iznenada umrlo u bolnici.
Janko: Jako me zanima. Šta te je pitao?
Vicka: Pitao je kako to radi njegova mama.
Janko: A Gospa ti je nešto rekla?
Vicka: Naravno, naravno. Rekao joj je da je njena mama dobro, da je s njom i da ne treba da se brine zbog toga.
Janko: Kako to misliš "sa njom"?
Vicka: Ali s Madonom! Ako ne, sa kim?
Janko: Jeste li čuli kada je Ivanka ovo pitala?
Vicka: Kako ne? Svi smo čuli.
Janko: A jeste li čuli što je Gospa odgovorila?
Vicka: Svi smo to čuli, osim Marije i Jakova.
Janko: A zašto to nisu čuli?
Vicka: Ko zna? Bilo je upravo tako.
Janko: Da li se Marija požalila zbog te činjenice?
Vicka: Da, sigurno; ali šta je mogao učiniti?
Janko: Dobro, Vicka. Ali iz cijelog ovog razgovora ne razumijem šta se tog dana dogodilo s Ivanom Stankom.
Vicka: Ivan je bio s nama i vidio je sve poput nas.
Janko: A zašto je bio tamo?
Vicka: Ali, kao i mi! On je stidljiv dečko, ali gledao je šta smo radili i on je to uradio. Kad smo potrčali na Podbrdo, i on je trčao po njemu
Janko: Pa, Vicka. Sve je to bilo divno!
Vicka: Ne samo očaravajuća. To je nešto što se ne može opisati. Kao da nas više nije na zemlji. Bili smo ravnodušni prema svemu ostalom: vrućini, trnovitom grmlju i svim onim konfuzijama ljudi. Kad je ona s nama, sve drugo se zaboravlja.
Janko: Dobro. Je li neko od vas nešto tražio?
Vicka: Već sam rekla da je Ivanka pitala o svojoj majci.
Janko: Ali, je li još neko tražio nešto drugo?
Vicka: Mirjana vas je zamolila da nam ostavite trag kako ljudi ne bi ćaskali o nama.
Janko: A Madona?
Vicka: Sat se okrenuo u Mirjani.
Janko: Dobro. Ne bih o tome govorio, jer nije jasno šta se u tom pogledu dogodilo. Da li ste tražili nešto drugo?
Vicka: Da. Pitali smo je da li će doći opet.
Janko: A ti?
Vicka: Kimnuo je da.
Janko: Vika, rekli ste, a negde je takođe napisano da ste videli Madonu usred grma.
Vicka: Istina je; Rekao sam tako. Znate da sam užurban. Ugledao sam je kroz grm i činilo mi se da je u sredini. Umjesto toga, bila je među tri grmlja, na maloj čistini. Ali šta treba, da se neko drži onoga što sam rekao ... Važno je da li sam vidio ili ne.
Janko: Pa, Vicka. Čuo sam da ste tom prilikom i to poškropili svetom vodom.
Vicka: Ne, ne. To se dogodilo trećeg dana.
Janko: Razumem. Koliko ste ostali s Madonom?
Vicka: Dok nam nije rekla: Zbogom, moji anđeli! ”, I otišla.
Janko: U redu. Sad mi recite napokon: ko je tog dana vidio Madonu?
Vicka: Mi smo ti.
Janko: Šta si ti?
Vicka: Ali vi ste mi! Ja, Mirjana, Ivanka; zatim Ivan, Marija i Jakov.
Janko: Koji Ivan?
Vicka: Ivan sin Stanko. O tome smo već malo razgovarali.
Janko: Tačno, Vicka. Ali, je li još neko bio s vama?
Vicka: Bilo nas je najmanje petnaestak. Zaista više. Tamo su bili Mario, Ivan, Marinko ... Tko se svih može sjetiti?
Janko: Je li neko bio stariji?
Vicka: Bili su Ivan Ivanković, Mate Sego i drugi.
Janko: I šta su vam kasnije rekli?
Vicka: Rekli su da se tamo nešto zaista događa. Pogotovo kad su vidjeli kako trčimo gore. Neki su ugledali i sjaj svetlosti kada je došla Madona.
Janko: Jesu li tada bili malo Milka i Ivan pokojnog Joze? [prisutni prvi dan].
Vicka: Ne, nisu ih bili tamo.
Janko: Pa kako ih nije bilo?
Vicka: Šta ja znam! Milkina mama nije dala dozvolu. Maria (njena sestra) je došla; Milka je majci trebala nešto. Umjesto toga, ovaj Ivan, malo stariji od nas (on je rođen 1960.), nije želio imati nikakve veze s nama braćom. I tako oni nisu došli.
Janko: Dobro. Kad si došao kući?
Vicka: Ko prije ko poslije.
Janko: Tvoj Marinko mi je rekao da je Ivanka gorko plakala na povratku.
Vicka: Da, istina je. Većina nas je plakala, posebno ona. Kako ne plakati?
Janko: Zašto posebno?
Vicka: Ali, već sam ti rekla da je Gospa ispričala o svojoj majci. I znate kako je to: mama je mama.
Janko: Dobro. Kažete da je Gospa uvjeravala da je majka s njom i da joj je ugodno.
Vicka: To je istina. Ali ko ne voli njihovu majku?