Čudo u svetištu Castelpetroso
Fabiana Cicchino je bila seljanka koja je prvi put vidjela Madonu, a zatim se ukazanje ponovo dogodilo u prisustvu njene prijateljice Serafine Valentino. Ubrzo se vijest o ukazanju proširila cijelom zemljom i, uprkos prvom skepticizmu dijela stanovništva, započela su prva hodočašća u mjesto, gdje je postavljen križ.
Vijest je stigla do tadašnjeg biskupa iz Bojana Francesca Macaronea Palmierija koji je 26. septembra 1888. želio lično utvrditi šta se dogodilo. I sam je imao koristi od novog ukazanja, a u isto vrijeme rodio se izvor vode, koji se kasnije pokazao čudesnim.
Pred kraj 1888. godine dogodilo se čudo koje je dalo život grandioznom projektu Svetišta: Carlo Acquaderni, bojanski direktor časopisa „Marijin sluga“, odlučio je na mjesto ukazanja dovesti svog sina Augusta. 12-godišnji Augusto bio je bolestan od tuberkuloze kostiju, ali je, pijući iz izvora Cesa Tra Santi, potpuno ozdravio.
Početkom 1889. godine, nakon niza medicinskih testova, čudo je objavljeno. Acquaderni i njegov sin ponovo su se vratili na mjesto i prvi put bili svjedoci Ukazanja. Otuda i želja da se zahvali Madoni i razrada projekta predloženog biskupu za izgradnju svetišta u čast Bogorodice. Biskup se složio i počeo prikupljati sredstva za podizanje konstrukcije. Osoba zadužena za dizajniranje djela bila je inž. Guarlandi iz Bologne.
Guarlandi je dizajnirao veličanstvenu građevinu, u gotičkom preporodnom stilu, u početku veću od sadašnje. Trebalo je oko 85 godina da se završe radovi: 28. septembra 1890. položen je prvi kamen, ali tek 21. septembra 1975. izvršeno je posvećenje.
Zapravo, prve godine koje su uslijedile bile su godine rada, uzimajući u obzir i činjenicu da nije bilo lako doći do gradilišta. Međutim, nažalost, počev od 1897. nizao se niz događaja koji su usporili i blokirali izgradnju. Prvo ekonomska kriza, zatim smrt biskupa Palmierija i skepticizam njegovog nasljednika koji je blokirao izgradnju, zatim rat, ukratko, bile su teške godine.
Srećom, ponude su nastavljene, posebno iz Poljske, a 1907. godine prva kapelica je svečano otvorena. Ali ubrzo su kriza i rat ponovo postali protagonisti tih godina. Tek su 1950. godine završeni obodni zidovi konstrukcije, zajedno s nekim "sekundarnim" radovima, poput Via Matris. 1973. papa Pavao VI proglasio je Bezgrješnu Djevicu zaštitnicom regije Molise. Konačni cilj slijedio je mons. Caranci, koji je konačno posvetio Hram.
Strukturom dominira središnja kupola, visoka 52 metra koja podržava svu radijalnu arhitekturu i simbolizira srce, dovršeno sa 7 bočnih kapela. Prednjim dijelom dominira fasada koja ima tri portala zabijena između dva zvonika. Svetištu se pristupa s 3 vrata, sva u bronzi, ona s lijeve strane koju je izgradila Papinska ljevaonica Marinelli iz Agnone, koja je takođe opskrbljivala sva zvona. Unutra ne možete a da ne primijetite impozantnu kupolu, okruženu sa 48 staklenih mozaika koji predstavljaju svece zaštitnike različitih zemalja Eparhije.
Tijekom godina hodočašća su se sve više povećavala, kao i istaknute posjete poput one pape Ivana Pavla II 1995. godine. Zahvaljujući narodu Poljske, papine zemlje porijekla, dogodila se prekretnica u izgradnji Svetište. Ali zasluga je prije svega Molišana, koji su ponudama i radom dozvolili izgradnju jednog od najvažnijih vjerskih lokaliteta u Moliseu.