Otac Livio u Međugorju: jedinstven i neponovljiv događaj

U povijesti marijanskih ukazanja svih vremena, međugorska u mnogočemu predstavljaju apsolutnu novost. Zapravo, u prošlosti, Gospa se nikada nije tako dugo ukazala tako velikoj grupi djece, postajući, svojim porukama, učiteljica duhovnog života i svetosti za čitavu generaciju. Nikada se nije dogodilo da se župa uhvati za ruku na putu buđenja vjere, do te mjere da se u ovaj uzbudljivi duhovni događaj uključi nesagledivi broj vjernika sa svih kontinenata, uključujući hiljade svećenika i desetine biskupa. Nikada svijet, kroz valove etera i drugih sredstava društvene komunikacije, nije osjetio tako srdačan, tako tačan i tako živ, nebeski poziv na pokoru i obraćenje. Nikada, šaljući svoju sluškinju svaki dan, koja nas je dala kao Majku, Bog se nije sa tako velikom milošću poklonio ranama čovječanstva na raskršću puteva života i smrti.

Neki, čak i među Gospinim poklonicima, digli su nos na nesumnjivu novinu fenomena koji konstituira Međugorje. „Zašto, pobogu, u komunističkoj zemlji?“, pitali smo se na početku, kada se činilo da je dvodelnost sveta čvrsta i nepromenljiva. Ali kada se Berlinski zid srušio i komunizam je protjeran iz Evrope, uključujući Rusiju, tada je samo pitanje dobilo najsveobuhvatniji odgovor. S druge strane, zar i papa nije govorio slovenskim jezikom kao Kraljica mira?

I čemu, pobogu, te srdačne Marijine suze, dok je već molila trećeg dana ukazanja (26. juna 1981.), «Mir, mir. mir!"? Čemu poziv na molitvu i post da bi se izbjegli ratovi? Nije li to bilo vrijeme za detant, dijalog i razoružanje? Zar nije bilo mira u svijetu, iako zasnovanog na nesigurnoj ravnoteži dvije supersile? Ko je mogao pomisliti da je tačno deset godina kasnije, 26. juna 1991. godine, izbio taj rat na Balkanu koji je čitavu deceniju razdvojio Evropu, prijeteći da svijet odvede u nuklearnu katastrofu?

Nije nedostajalo onih, čak ni unutar crkvene zajednice, koji su Gospu žigosali nadimkom "brbljivica", sa loše prikrivenim prezirom prema porukama koje nam Kraljica mira sa uzvišenom mudrošću i beskrajnom ljubavlju ne prestaje davati. tokom dvadeset godina. Međutim, knjižica poruka danas predstavlja, za one koji je čitaju s potrebnom čistoćom i jednostavnošću uma, jedan od najviših komentara na Jevanđelje koji su ikada sastavljeni, i hrani vjeru i put svetosti naroda Bože više od tolikih knjiga rođenih iz teološke nauke koja nerijetko nije u stanju nahraniti srce.

Naravno, javljati se svaki dan već dvadeset godina mladim ljudima koji su danas zreli muškarci i žene, i davati poruke koje su svakodnevno učenje čitave generacije nešto je novo i izuzetno. Ali, nije li istina da milost iznenađuje i da Bog radi sa suverenom slobodom prema svojoj mudrosti i da zadovolji naše stvarne potrebe, a ne prema našim unaprijed utvrđenim planovima? Tko bi mogao reći, dvadeset godina kasnije, da milost Međugorja nije bila od velike koristi, ne samo za mnoštvo duša, nego i za samu Crkvu?