Jer toliko mnogo ljudi ne želi vjerovati u vaskrsenje

Ako je Isus Krist umro i vratio se u život, onda je naš moderni sekularni pogled na svijet pogrešan.

„Ako se propovijeda o Hristu da ustaje iz mrtvih, kako neki od vas kažu da nema vaskrsenja mrtvih? Ali ako nema vaskrsenja mrtvih, onda ni Hristos nije uskrsnuo. A ako Hristos nije uskrsnuo, uzaludno je propovedanje naše, uzaludna je i vera vaša." (1. Korinćanima 15:12-14)

Ove riječi svetog Pavla u njegovom prvom pismu crkvi u Korintu prelaze pravo na stvar. Ako Hristos nije fizički ustao iz mrtvih, onda je naša religija uzaludna. On nije imao na umu „taštinu“ u smislu da se preterano ponosi svojom pojavom, već taštinu u smislu Propovednika: „Taština nad taštinama; sve je taština. “

Sveti Pavle nam govori da ako vaskrsenje nije bukvalno istinito, onda bukvalno gubimo svoje vreme sa hrišćanstvom. Njega ne zanima društvena funkcija religije kao “zajednice vjernika”, čak i ako ona “zbližava ljude” ili “daje ljudima svrhu” ili bilo koju drugu subjektivnu teologiju za dobar osjećaj. On govori o objektivnoj istini i poručuje da ne gubimo vrijeme.

Ali savremeni svijet ima poteškoća s uskrsnućem, i općenito s čudima i svime natprirodnim. Najmanje od devetnaestog veka (ili možda otkako smo napustili Eden), zapadni um je posebno preduzeo kampanju demitologizacije vere koju su propovedali apostoli. Čitamo naše Biblije kao dobri psiholozi, pokušavajući iz priča izvući neku etičku ili životnu mudrost, ali ne shvaćajući ozbiljno čuda koja su tako jasno objavljena.

Mi moderni i sofisticirani ljudi znamo bolje od naših predaka. Prosvećeni smo, naučni, racionalni – ne kao oni ljudi u davna vremena koji su verovali u ono što su im propovednici propovedali. Naravno, ovo je smiješna karikatura istorije, naše istorije i naših predaka. Mi moderni se ne razlikujemo od mrzovoljnih tinejdžera koji misle da znaju bolje od naših roditelja i baka i djedova i misle da sve što su vjerovali i cijenili stoga mora biti odbačeno.

Ali dajući đavolu dug, da tako kažemo, možemo se iskreno zapitati: zašto ne želimo vjerovati u vaskrsenje? Šta je to posebno u ovoj doktrini što smatramo tako uznemirujućim? Zašto su toliko moderni „teolozi“ napravili karijere za sebe tumačeći Vaskrsenje kao nešto drugo od onoga što Novi zavet očito uči da je to bilo – naime, mrtav čovek koji se vraća u život? (Prava grčka fraza u Novom zavjetu – anastasis ton nekron – doslovno znači “leš koji stoji.”)

Za početak, prilično bezazleno, očigledno je da je doktrina vaskrsenja čudna. Nikada prije nismo vidjeli mrtvaca kako ustaje iz groba, pa nije ni čudo da osjećamo otpor da vjerujemo u ovu radosnu vijest. Isusova vlastita generacija – i svaka generacija nakon toga – bila je u istoj poziciji nevjerice zbog zapanjujuće objave leša koji stoji.

Stari Aristotel (“učitelj onih koji znaju”) nas uči da učimo prije svega kroz direktno osjetilno iskustvo, a zatim iz ponovljenih čulnih iskustava naš um izvlači pojmove koje onda intelektualno razumijemo. Znamo šta je život, jer smo videli mnogo živih bića. A znamo šta je smrt, jer smo videli mnogo mrtvih stvari. I znamo da živa bića umiru, ali mrtve se ne vraćaju u život, jer smo samo ikada videli da se stvari dešavaju tim redosledom.

Takođe volimo život i ne volimo smrt. Zdravi organizmi imaju zdrav instinkt za samoodržanjem i zdravu averziju prema svemu što ugrožava njihov nastavak života. Ljudska bića, sa našom racionalnošću i sposobnošću predviđanja budućnosti, znaju i plaše se sopstvene smrtnosti, a mi znamo i plašimo se smrtnosti onih koje volimo. Jednostavno rečeno, smrt je strašna. Može vam pokvariti cijeli dan (ili deceniju) kada neko koga volite umre. Mrzimo smrt, i to s pravom.

Izmišljamo sve vrste priča da bismo se utješili. Veliki deo naše intelektualne istorije može se čitati, u određenom svetlu, kao istorija racionalizacije smrti. Od drevnog budizma i stoicizma do modernog materijalizma, pokušali smo sebi objasniti život na takav način da smrt učinimo manje smrtonosnom, ili barem tako izgleda. Bol je previše nepodnošljiv. Moramo to da objasnimo. Ali možda smo mudriji od naših vlastitih filozofija. Možda nam naš bol govori nešto o pravoj prirodi bića. Ali možda i nije. Možda smo mi samo evoluirani organizmi koji prirodno žele da prežive i stoga mrze smrt. To je čudna vrsta utjehe, ali i heroin, a mnogi od nas misle da je i to dobra ideja.

Evo problema. Ako je Isus Krist umro i vratio se u život, onda je naš moderni, sekularni pogled na svijet pogrešan. Mora biti, jer ne može prihvatiti činjenicu vaskrsenja. Nesposobnost teorije da prihvati nove podatke je simptom greške. Dakle, ako je Sveti Pavle u pravu, onda smo mi u krivu. Ovo bi moglo biti strašnije od smrti.

Ali postaje gore. Jer, ako se Hristos vratio iz mrtvih, čini se da to ukazuje ne samo da smo u krivu, već i da je on u pravu. Uskrsnuće, zbog svoje neobičnosti, znači da moramo ponovo pogledati Isusa, ponovo poslušati njegove riječi i ponovo čuti njegov prijekor protiv nas: budite savršeni. Voli bližnjega svoga. Oprostite bezuslovno. Budi svetac.

Znamo šta je rekao. Znamo naša naređenja. Ne želimo samo da slušamo. Želimo da radimo ono što želimo, kada i kako to želimo. Potpuno smo moderni u našem idolopoklonstvu naših izbora. Ako je Isus zaista uskrsnuo iz mrtvih, onda duboko u sebi znamo da imamo mnogo duša koje pokušavaju učiniti i puno pokajanja. A to bi moglo biti još strašnije nego pogriješiti. Dakle, ne želimo vjerovati u vaskrsenje.