Liječnik tvrdi da se oporavio od tumora u Međugorju

Ima puno ljudi koji tvrde da su stekli izvanredno izlječenje moleći se u Međugorju. U arhivu župe toga grada u Hercegovini, gdje su Gospina ukazanja započela 24. juna 1981., prikupljeno je na stotine svjedočenja, s medicinskom dokumentacijom koja se odnosi na toliko slučajeva neobjašnjivih izlječenja, od kojih su neki doista senzacionalni. Kao na primjer, ljekar Antonio Longo, ljekar u Porticiju u pokrajini Napulj.

Danas dr. Longo ima 78 godina i još uvijek je u punom poslu. <>, kaže on. <>.

Doktor Antonio Longo je od tada postao strastveni svjedok. <>, kaže on. <>.

U znak zahvalnosti za nevjerovatno iscjeljenje, dr. Longo posvećuje velik dio svog vremena pomaganju drugima. Ne samo kao lekar, već i kao „izvanredni ministar Euharistije“. <>, kaže sa zadovoljstvom. <>.

Doktor Longo na trenutak razmišlja, a zatim dodaje: <>.

Molim doktora Longa da sažeti povijest njegove bolesti i oporavka.

<>, odmah kaže s oduševljenjem.

„Odlučio sam se podvrgnuti nizu kliničkih analiza i testova kako bih razjasnio situaciju. Odgovori su samo potvrdili moje strahove. Svi pokazatelji podrazumijevali su da patim od crijeva.

„Sredinom jula situacija se pogoršala. Stravični bolovi u trbuhu, želucu, gubitak krvi, zabrinjavajuća klinička slika. Odjurila sam u kliniku Sanatrix u Napulju. Profesor Francesco Mazzei, koji me je liječio, rekao je da moram biti operiran. I dodao da ne treba gubiti vrijeme. Intervencija je bila predviđena za jutro 26. jula, ali profesora je gripa pogodila četrdeset groznica. U svom stanju nisam mogao čekati i morao sam potražiti drugog hirurga. Obratio sam se profesoru Giuseppeu Zanniniju, luminaciji medicine, direktoru Instituta za hiruršku semiotiku Univerziteta u Napulju, specijalistu za operaciju krvnih žila. Prevezli su me u mediteransku kliniku, gdje je Zannini radio, a operacija je obavljena ujutro 28. jula.

„Bila je to osjetljiva intervencija. U tehničkom pogledu bila sam podvrgnuta „levoj hemikolektomiji“. Odnosno, uklonili su mi dio crijeva koji je podvrgnut histološkom pregledu. Rezultat: "tumor".

„Odgovor mi je bio udarac. Kao doktor znao sam šta me čeka. Osjećao sam se izgubljeno. Vjerovao sam u medicinu, hirurške tehnike, nove lijekove, liječenje kobaltom, ali sam isto tako znao da tada vrlo često imati tumor znači i kretati se prema užasnom kraju, punom uznemirujuće boli. Još uvijek sam se osjećala mladom. Mislio sam na svoju porodicu. Imao sam četvoro djece i sve još studente. Bio sam pun briga i besan.

„Jedina stvarna nada u toj očajnoj situaciji bila je molitva. Samo Bog, Gospa me je mogla spasiti. Tih dana novine su razgovarale o onome što se događalo u Međugorju i odmah sam osjetio veliku privlačnost prema tim činjenicama. Počeo sam da se molim, moja porodica otišla je na hodočašće u jugoslovensko selo da moli Gospu za milost da ukloni spektar tumora sa mene.

„Dvanaest dana nakon operacije, oduzeti su mi bodovi i činilo se da postoperativni tok ide na najbolji način. Umjesto toga, četrnaestog dana dogodio se neočekivani kolaps. "Dehiscence" hirurške rane. Odnosno, rana se otvorila u potpunosti, kao da je tek učinjena. I ne samo vanjska rana, već i unutrašnja, crijevna, što izaziva difuzni peritonitis, vrlo visoku temperaturu. Prava katastrofa. Moji uslovi su bili veoma ozbiljni. Nekoliko dana suđeno mi je da umirem.

„Profesor Zannini, koji je bio na odmoru, odmah se vratio i uzeo je očajnu situaciju u svoje ruke sa velikim autoritetom i kompetentnošću. Primjenjujući određene tehnike, uspio je zaustaviti "dehiscenciju", vrativši ranu u uvjete koji će omogućiti novo, iako sporo, zacjeljivanje. Međutim, u ovoj se fazi pojavila brojna trbušna mini-fistula, koja se tada koncentrirala u jednu, ali vrlo uočljivu i ozbiljnu.

„Situacija se stoga pogoršala. Ostala je strašna prijetnja tumora, s mogućim metastazama, a tome se dodala i fistula, odnosno rana, uvijek otvorena, izvor velikih bolova i briga.

„Ostao sam u bolnici četiri meseca, tokom kojih su lekari na sve načine pokušavali da zatvore fistulu, ali bezuspešno. Vratio sam se kući u jadnim uslovima. Nisam mogao ni podići glavu kad su mi dali kašičicu vode.

„Fistule u trbuhu morale su se lečiti dva puta dnevno. To su bili posebni zavoji koji su se morali izvesti savršeno steriliziranim hirurškim instrumentima. Stalna muka.

„U decembru mi se stanje ponovo pogoršalo. Bila sam hospitalizirana i podvrgnuta mi je još jednoj operaciji. U julu, godinu dana nakon prve operacije, još jedna vrlo ozbiljna kriza s povraćanjem, bolovima, blokadom creva. Nova hitna hospitalizacija i nova delikatna operacija. Ovaj put sam ostao na klinici dva mjeseca. Uvijek sam išao kući u lošem stanju.

<

„U tim uslovima, stalno sam obilazio. Bio sam gotov čovjek. Nisam mogao ništa, nisam mogao raditi, nisam mogao putovati, nisam mogao biti koristan. Bio sam rob i žrtva te grozne fistule, s Damoklovim mačem na glavi, jer se tumor mogao reformirati i može izazvati metastaze.

<

„Nisam mogao da verujem svojim očima. Osjećao sam se preplavljen ogromnom radošću. Mislim da sam plakala. Pozvali smo ostale članove porodice i svi su vidjeli šta se dogodilo. Kao što sam uvijek govorio, odmah sam odlučio otići u Međugorje i otići zahvaliti Gospi. Samo je ona mogla to postići. Nijedna rana ne može zaceliti preko noći. Puno manje fistula, koja predstavlja vrlo ozbiljnu i duboku ranu, koja pogađa trbušno tkivo i creva. Za zacjeljivanje takve fistule morali bismo promatrati polako poboljšanje danima krajem. Umjesto toga, sve se dogodilo za nekoliko sati.

<

<>, zaključuje dr. Antonio Longo < >.

Renzo Allegri

Izvor: ZAŠTO SE GOSPODE IZGLEDALI U MEDJUGORJU Otac Giulio Maria Scozzaro - Katolička udruga Isusa i Marije; Intervju s Vickom od oca Janka; Međugorje 90-ih sestra Emmanuel; Marija Alba trećeg milenijuma, Ares ed. … i drugi ….
Posjetite web stranicu http://medjugorje.altervista.org